Prvi u nizu serijala “Agramovih priča” otvorit ćemo s trenerom prve ekipe, Vanjom Kovačem.
Kroz par kratkih pitanja ljudima u i oko Agrama pokušat ćemo pokazati tu uspješnu priču našeg kluba.
- Vanja, u novu sezonu ulaziš kao trener seniorki. Nakon što je Ivica Milković s ekipom osvojio prvi povijesni naslov, kakva su očekivanja i koliko je to veliki teret za trenera koji ulazi u svoju prvu seniorsku sezonu i to s aktualnim prvakinjama?
Čast mi je i zadovoljstvo biti trener prve ekipe. S obzirom na prošlogodišnji rezultat i visoka očekivanja nije sigurno lagodno, ali isto sam prošao prošle godine kada sam preuzeo kadetkinje koje su 4 godine zaredom bile prvakinje. Iako, uoči sezone gledajući na konkurenciju i prijašnje rezultate iz pionirske konkurencije nismo trebali biti tako dominantni. Ipak, osvojili smo prvenstvo bez poraza unatoč mnogim problemima, tako da vjerujem da će se rad i ove godine isplatiti.
- Početak nije bio lak, prva službena utakmica i odmah europska u kvalifikacijama za ligu prvakinja. Kako je to izgledalo u Irskoj?
U Irsku smo otputovali pomalo i preoptimistično. Irkinje su u svom sastavu imale 8 Amerikanki, novi gazda kluba je američki milijunaš, maksimalno su se angažirali oko prolaska, pune tribine, prava nogometna atmosfera na koju nismo naviknuli. Nažalost primili smo i 2 gola direktno iz kornera, u drugom poluvremenu smo dominirali, ali nismo uspjeli zabiti. Realno kad se sagleda s odmakom vremena zasluženo smo ispali. Athlone je čak bio blizu prolaska Breidablika, dominirali su prvo poluvrijeme, na kraju izgubili 3-1. Skupili smo neko iskustvo i ekipa i ja za neke buduće izazove.
- Iza vas su dugačke pripreme, puna dva mjeseca. Kakvo je stanje u ekipi? Jesu djevojke imale uopće vremena za odmor i koliko je ritam bez pauze utjecao na pripreme?
Nismo imali puno vremena za odmor, ni za neke prave pripreme. Zadnja dva tjedna uoči prvenstva smo malo “stisnuli” gas i nadam se da u dobroj formi ulazimo u početak sezone.
- Kako gledaš na konkurenciju u HR ligi i imaš li možda neku procjenu tko bi mogao biti ovogodišnje ugodno iznenađenje, a tko najveći konkurenti za osvajanje naslova prvakinja?
Konkurencija se podijelila u dva dijela, dio klubova puca na naslov prvaka, dok je u drugom dijelu bitno samo izbjeći zadnje mjesto. Svakako, uz nas, najveći konkurent je Hajduk, a najveće nepoznanice Međimurje i Osijek s obzirom da im u ekipama dominiraju nepoznate strankinje, a to je uvijek dvosjekli mač. Možda će ih odvesti na vrh, a možda su ispodprosječne kvalitete, to ćemo tek kad krene sezona saznati. I mi smo imali pregršt ponuda za igračicama iz raznih dijelova svijeta, ali opredijelili smo se na vlastiti kadar, mada je jedna igračica koja nam je ponuđena završila u najboljih 11 afričkog kupa nacija. Kao ugodno iznenađenje želio bih vidjeti nas, ne zbog rezultata, nego načina igre kako bih volio da izgledamo.
- U zadnjih godinu dana, sada već zanimljiva poveznica na relaciji Osijek – Zagreb – Osijek, a ti si jedan od prvih koji se odlučio na transfer iz Osijeka u Zagreb. Što je utjecalo na odluku o promjeni života, preseljenju iz Darde u Zagreb i dolazak u ŽNK Agram.
Dolazak u ŽNK Agram bio je prvenstveno iz razloga što sam htio ostati u ženskom nogometu. Nakon 3 godine u školi nogometa ŽNK Osijek, zavolio sam ženski nogomet, tolika odricanja i strasti koju sam prošao sa svojim ekipama natjerala su me da ostanem i nakon razlaza s prijašnjim klubom. Odbio sam barem 15-ak ponuda muških klubova, završio Uefa A licencu i strpljivo čekao poziv koji je na kraju došao iz Zagreba.
- Kako vidiš budućnost ženskog nogometa u HR i koja su tvoja tri prijedloga “na prvu” za poboljšanje kvalitete i statusa ženskog nogometa u HR?
Budućnost nije tako svijetla kako se na prvu čini. Recimo u Zagrebu ima jako puno novoosnovanih malih klubova koji imaju samo mladež i žive za članarine. Ja bih uveo da ne možeš imati mladež ako nemaš seniore. Odavno je poznata uzrečica “seniori su ogledalo kluba”, a kad ih nemaš ne možeš se niti pogledati u ogledalo. Drugo što je neophodno za napredak je juniorska liga. ŽNK Agram je primjer gdje se do prije godinu dana čekalo da djevojka napuni 16 godina kako bi bila pojačanje za seniorke. Tada se klub borio za ostanak. Danas se djevojka s 18-19 godina treba boriti da uđe među 18 u zapisnik. Postoji i dalje puno klubova kojima su djeca od 16 godina pojačanja, a to nije dobro za kvalitetu. Nažalost u 2-3 kluba te djevojke ne mogu igrati, a zbog izostanka juniorske lige, nemaju gdje igrati, moraju ići u drugu ligu gdje se znatno manje i slabije trenira te gube na razvoju. Za dobrobit ženskog nogometa treba natjerati slabije klubove da zadrže svoje seniorke u nogometu, a ne da im djeca moraju igrati, onda ćemo imati jaču konkurenciju, jaču ligu i veći napredak. Ako imamo juniorsku U19 reprezentaciju onda bi trebali imati i U19 ligu.
- Reprezentacija je nažalost ispala iz Lige B nacija u Ligu C. Koji su po tebi uzroci i što bi se moglo napraviti da reprezentacija napravi korak naprijed i izbori ulazak u rang više?
Jedan od razloga je slabija nacionalna liga gdje nema dovoljno jakog podražaja za igračice, što smo i osjetili u Irskoj. Naš mentalitet je takav da mislimo da je talent dovoljan uz minimalan rad za postići rezultat. Drugi razlog je što igračice koje odu u inozemstvo ne igraju. Evo neki dan derbi u Austriji igraju Sturm – St.Polten, od 5 hrvatskih igračica, dvije na klupi, tri na tribini. Igračice preko danas popularnih “kvazi” managera odlaze u inozemstvo, a da nisu ništa postigle ni u Hrvatskoj. Odlaze zato što ih se nudi, odlaze na probe gdje popunjavanju kadar, umjesto da prvo steknu neko ime, budu najbolje u Hrvatskoj pa da ih klubovi traže zato što ih trebaju i žele. Nije isto kad odeš u inozemstvo kao igračica koja je zabila 25 golova i podijelila 20 asistencija ili igračica iz kadetkinja s 5 ulazaka s klupe u seniorkama. Mi smo u ovom prijelaznom roku doveli Stanić i Radolović, jer smo ih htjeli i zato što nam trebaju, a raznorazni manageri ponudili su nam preko 200 igračica…
- I jedan brzopotezan odgovor o “nepoznatom Vanji”. Ajmo jedan hobi ili osobinu koji/koju voliš ili te opisuje, a malo ljudi za njih zna?!
Hobi mi je općenito sport i sportski kvizovi, pratim sve, od pikada do ženskog sveučilišnog futsala te posebno utakmice koje igraju igračice našeg kluba ili moje bivše igračice. Iako većini to prođe ispod radara, dolazim ih gledati gdje god stignem, jer imam osjećaj da će im ipak jednog dana nešto značiti to što su imali osobu koja im je bila podrška. Osobina ili detalj koja me opisuje je što uvijek želim težiti savršenstvu, tražim uvijek motiv više za pružiti više jer nikad ne znaš kad će ti biti zadnja utakmica, zadnji gol, zadnja pobjeda…